“Ne iznenađuje ni to da se vegani doživljavaju mahom kao naporni pojedinci koji provlače svoju prividnu moralnu i etičku superiornost kao agendu u svakodnevnoj komunikaciji, koji nastoje kod bližnjih proizvesti grižnju savjesti deklamovanjem prigodnih fraza, promoviranjem video, audio i literarnih uradaka koji imaju za cilj da kod navodno neupućenog puka uspostave tu kognitivnu vezu između goveda i odreska, razigrane kokoške i bataka kako bi, parafrazirajući citat, „učinili zidove klaonica prozirnim“ jer da su uistinu takvi, „svi bi bili vegetarijanci“. Konzistentna propaganda, uporni prozelitizam, neprekidno isticanje Jedinog Ispravnog Puta uporedive su sa gotovo religijskim fundamentalizmom.”

U posljednjih nekoliko dana, društvenim mrežama se proširio članak portala Prometej.ba o tome kako je veganstvo etički pogrešan izbor, pri čemu su navedene naučno netačne informacije te izneseni i subjektivni stavovi (bazirani na zastarjelim mitovima, što i nije čudno s obzirom na to da je generalni stav o veganstvu u BiH jednak stavu o veganstvu prisutnom u razvijenim državama već 15-20 godina).

Počet ćemo redom, vodeći se tekstom s portala prometej.ba.

Nazivanje vegana i veganki moralno i etički superiornijim ne potječe od istih. Ukoliko niste vegan_ka, to ne znači da ste nužno loša osoba u drugim sferama života, kao što ni to što je neko vegan_ka ne znači automatski da je i dobra osoba, imajući u vidu to da postoje brojne osobe koje su vegani_ke, a u isto vrijeme su rasisti_kinje, homofobi, islamofobi itd. Nazivati nas fundamentalistima_cama ne znači ništa osim činjenice da se oni koji nas tako nazivaju osjećaju neugodno jer odbijaju preuzeti odgovornost za svoje radnje. Jedan od osnovnih razloga zašto je navedeno netačno je činjenica da veganstvo zastupa nesuperiornost vrsta, te smatra da svaka vrsta ima svoju ulogu u prirodi, što je ono što učimo još u osnovnoj školi. Mi, kao razumna bića, svjesna svojih mogućnosti, bismo trebali da svoje postojanje iskoristimo u dobre svrhe, napretku civilizacije, a ne uništavanju života oko nas. Kao takvi smo odgovorni jer moramo da shvatimo da mi u potpunosti zavisimo od okoline u kojoj živimo, ali ne i ona od nas.

Često se susrećemo sa mišljenjima da se vegani i veganke smatraju superiornim, ali biti vegan je minimalno što jedna osoba može da uradi za maksimalno pozitivan rezultat na okolinu. Stoga se ne smatramo superiornim i to je često poruka koju pokušavamo da prezentujemo. Problem nastaje kod kognitivne disonance u ljudima koji se, nakon suočavanja sa okrutnošću prakse koja se sprovodi po farmama životinja, žele distancirati od istog.  

“Kada se, međutim, kao osnovna teza, praktično dogma, potencira iluzorna superiornost etičkog standarda vegana, te kada se uzme u obzir koliko samo egzistiranje u okvirima veganskih postulata kojima je prožet takav način života zahtijeva svakodnevne energije i fokusa u društvu koje dominantno funkcionira u opreci s tim postulatima, ne iznenađuje da veganstvo sebe poima kao princip koji nadrasta običnog čovjeka, dok se od strane drugih vegani i/ili veganstvo doživljavaju kao gotovo kultističke pojave, samozvani apsolutni pravednici, usmjereni na nametanje svog etosa ili, još prije, svojih praksi cjelokupnom društvu.

Percipiranje neistomišljenika mjerljivo je isključivo po sopstvenom etičkom aršinu prema kojem ne postoji distinkcija ljudi i životinja, ili ako postoji proglašava se specizmom.”

Iz navedenog citata da se zaključiti da autor ovog teksta nije do kraja upoznat s ovim pojmom, pa ćemo u nastavku ovaj pojam i objasniti. Specizam je diskriminacija spram vrste. Specizam u velikoj mjeri nije analogan rasizmu i drugim vrstama diskriminacije zbog toga što ukoliko smatrate da je npr. osoba crne puti manje inteligentna jer je crnac_kinja (ali ne zaslužuje drugačiji tretman ili bilo kakvo ugnjetavanje), to se naziva rasizmom, dok takvo mišljenje možete imati o životinjama, a da se ne smatrate specistima. Dakle, specisti se vode time da im se, s obzirom na to da su životinje manje vrijedne, inteligentne ili sposobne od ljudi, daje za pravo da životinje muče i ubijaju.

Također, autor ovog teksta navodi kako se vegani i veganke smatraju superiornijim zbog načina života koji “zahtijeva svakodnevne energije i fokusa u društvu koje dominantno funkcionira u opreci sa tim postulatima…”, što je potpuno oprečno iskustvima svih vegana i veganki. Da je autor uložio imalo vremena u istraživanje veganskog načina života, to bi vrlo lako i saznao. Naime, poenta je da je veganstvo životni stil koji ne iziskuje mukotrpni rad, napor i energiju, te se u tom pogledu uopće ne razlikuje od drugih životnih stilova i prehrambenih navika. Na kraju krajeva, vegani i veganke se jednostavno vode tim da nam životinje nisu neophodne za preživljavanje te da nije potrebno da ih svakodnevno mučimo i ubijamo. Kao i svaka promjena životnog stila, veganstvo u početku definitivno može biti neobično ili se potrebno prethodno educirati o tome, ali isto je potrebno i kada se osoba odluči izgubiti određeni broj kilograma, ima određenu alergiju ili mora promijeniti prehrambene navike radi poboljšanja generalnog zdravstvenog stanja.

“Transhumanista David Pearce, deklarirani vegan i autor „Manifesta hedonizma“, potencira nužnost ukidanja cjelokupne patnje u svijetu, uključujući tu i životinjski svijet, tako što bi se cijela planeta konvertirala u svojevrsnu „socijalnu državu“; Pearce-ove ideje idu u pravcu „reprogramiranja“ grabežljivaca radi reduciranja lova unutar životinjskog kolektiva, reguliranje razmnožavanja biljojeda, te uopće restrukture cjelokupnog prirodnog svijeta u skladu sa veganskom etičkom vizijom prirode i društva. Takav bi svijet, smatra Pearce, vidio oživotvorenje biblijskih narativa u kojima „lav i vuk liježu sa ovcom“.”

Autor u nastavku navodi djela određenih vegana_ki, no zaista ne možemo uzeti jedno djelo i smatrati ga reprezentativnim za sve vegane i veganke, te za cijeli princip veganstva. Nijedan pokret nema samo jednu struju, a to je vrlo česta pojava (sve feministikinje i feministi se ne slažu u svim principima). Ponovo se da zaključiti da autor nije uložio potrebno vrijeme u istraživanje prije pisanja samog članka. Veganstvo ne smatra da lav i vuk trebaju biti biljojedi ili prestati jesti druge životinje. Životinjama mesožderkama je takav način prehrane egzistencijalan i zaista ne bi mogle preživjeti s takvim načinom prehrane, za razliku od ljudi. Cilj veganstva nije da sva živa bića na planeti Zemlji postanu vegani. Ciljna grupa aktivista i aktivistica za prava životinja su ljudi kojima su lako dostupni veganski proizvodi i imaju slobodu izbora te pristup svim informacijama i resursima o tome kako na zdrav načinpromijeniti svoje životne navike u cilju prestanka bespotrebne patnje nedužnih životinja.

“Zašto mi ne pojedemo svog Flokija, Reksa ili macu Cicu? Zato što smo odrasli u okruženju u kojem većini mahom starijih ljudi ili ortodoksnih vjernika nije prihvatljivo pustiti pse ili mačke u stan, a kamoli u lonac. Nemamo, međutim, problem proždirati steak pod osuđujućim pogledom hindusa; ne nalazimo ništa posebno sveto, ali nalazimo mnogo toga ukusnog u teletini. Pokušajte prekoriti Inuita koji ka svom igluu vuče netom ulovljenu ribu, i predložiti mu da poštuje životinjsko carstvo i hrani se isključivo hranom biljnog porijekla – vjerovatno će njegov pogled kojim će obuhvatiti nanose snijega prostrte dokle oko seže biti rječitiji od bilo kakvog verbalnog protesta.”

Moramo priznati da autor vrlo dobro prepoznaje da jedenje životinja jeste i vremenski i kulturološki konstrukt, što opet govori o tome koliko je ta diskriminacija neprirodna, ali poredi ekstremne životne uvjete Inuita koji žive u igluima s ljudima koji žive u urbanim područjima. Svako bi pojeo ne samo životinju, već i drugog čovjeka kada bi situacija bila pitanje života ili smrti, no današnja situacija je vrlo jednostavna. Odete u supermarket i pravite odluku da li ćete vlastitim novcem kupiti komad isječene mrtve bebe krave ili konzervu graha ili leće. Autor se u navedenom primjeru koristi ekstremnim slučajem osobe koja nema drugi izbor, baš kao ni životinje mesožderke. Veganstvo je način života koji teži isključiti koliko god je to moguće i praktično sve oblike okrutnosti i iskorištavanja životinja za hranu, odjeću ili bilo koju drugu svrhu. Samim tim, vegani bi se u slučaju Inuita složili s autorom. 

“U svijetu apsolutno podređenom veganskoj etici, životinje se neće se loviti iz sporta (ni od ljudi ni od drugih životinja), neće se nositi krzno, koža i svila, neće se ubijati životinje (ni od ljudi, ni od drugih životinja), neće se čuvati u nehumanim (?) uvjetima (ni od ljudi ni od drugih životinja), neće se trošiti resursi na stoku, koncentrirat će se empatija za životinje i razvijati prava životinja, brinut ćemo o životinjama kao o sopstvenoj djeci, mesojedi i biljojedi će živjeti jedni sa drugima umjesto jedni pored drugih (nešto k’o zečica i lisac u Disneyevoj Zootropoli), zatvorit će se ozonske rupe, zagađenje će biti svedeno na minimum, ukratko, živjet ćemo u Arkadiji u kojoj će jedina briga biti… “

Autor nastavlja dokazivati da uopće nije shvatio bit veganstva te da nije dovoljno istražio tematiku prije objavljivanja članka, navodeći da mi želimo da životinje ne love druge životinje, što apsolutno nije tačno, kao što je navedeno i u dijelu teksta iznad. Veganstvo u svojoj osnovi ima princip koji nalaže da se životinje samo puste da žive svoj život onakav kakav im je i prirodno dat. Ono što je oprečno veganstvu jeste svakako lov na životinje. Naravno da nećemo od lava tražiti da prestane jesti druge životinje koje su njemu, kao jednom mesojedu, neophodne da preživi, dok se za nas ljude to očigledno ne može reći. Autor dalje navodi da ćemo se brinuti o životinjama kao o djeci, što je opet vrlo iskrivljeno shvatanje veganstva. Nikakva briga i pažnja prema životinjama nije neophodna da budete vegan_ka, već je potrebno samo da vi, kao pojedinci, prestanete vršiti bilo kakvu opresiju nad životinjama i ne finansirate je. Ponavljamo, aktivisti i aktivistice za prava životinja žele utjecati na ljude koji imaju mogućnost i slobodu izbora, a većina nas u modernom svijetu ima mogućnost da prilikom pravljenja tog izbora odabere humanost.

“Pretpostavljajući da se veganskom ishranom i odgovarajućim dodacima kompenzira mogućnost deficijencije tvari bitnih za ljudski organizam, poput vitamina B12, kalcija, omega-3 kiselina, uticaj na metabolizam je minimalan, indicije da veganska prehrana smanjuje rizik od nastanka određenih tumora su upravo to – indicije, za mnoga stanja u organizmu, naročito patološka, veganska prehrana u poređenju sa uobičajenim medicinskim dijetama nudi veoma malo do nimalo prednosti.”

Kada je riječ o zdravstvenom aspektu veganstva, autor ponovo pokazuje manjak znanja i pripreme, koristeći pritom mnogo zastarjelih mitova i predrasuda o veganstvu.

Što se tiče kalcija, iako na prvu izgleda da su nam mliječni proizvodi potrebni zbog kalcija, krava sav svoj kalcij dobije iz biljaka. Kalcija najviše ima u tamnom zelenišu. Nacije koje konzumiraju najviše mliječnih proizvoda imaju najviše lomova kosti i osteoporoze (Hilliard, 2016) . Zato što, vjerovali li ne, mlijeko na duže staze izvlači kalcij iz vaših kostiju (Rosane, 2015). Mineralna gustoća kostija istraživane skupine čija je ishrana bazirana na biljnom unosu kalcija je pokazala da nema nikakav značajan uticaj na mineralnu gustoću kostiju i ne utiču na sastav tijela (Ho-Pham et al., 2009).  Što se tiče omega-3 masnih kiselina, ribe koje su jedan od primarnih izvora omega-3 masnih kiselina u današnjoj prehrani ne proizvode omega-3 masne kiseline, već ih uzimaju iz algi i fitoplanktona. Direktni izvor omega-3 masnih kiselina (DHA i EPA) tj. onih koje su za nas esencijalne, jesu alge, tako da je najbolje konzumirati ili njih ili sjemenke lana (koje sadrže ogromnu količinu ALA omega-3 masnih kiselina koje se konvertuju u našem organizmu u DHA i EPA) (Adarme-Vega et al., 2012; Harwood, 2019; Tanna & Mishra, 2018) 

Što se tiče vitamina B12, njega ne proizvode ni biljke ni životinje, već bakterije koje se primarno nalaze u zemljištu ili u čistoj izvorskoj vodi. Nažalost, do manjka ovog vitamina dolazi zbog današnjeg načina uzgajanja i čišćenja voća, povrća i sl, te se u tom procesu on gubi. Interesantna činjenica je da se preko 90% proizvedenog vitamina B12 daje farmskim životinjama, tako da ljudi koji konzumiraju životinjske produkte u suštini unose u sebe reciklirani vitamin B12. S obzirom na to, najbolji način unošenja B12 u organizam je konzumacija čistog B12 kao dodatka prehrani. Deficit ovog vitamina se zbog navedenih razloga javlja ne samo kod vegana i veganki, nego i kod svih ostalih ljudi (Fang et al., 2017).

Napominjemo da je najveće zdravstveno tijelo za prehranu na svijetu, Američka asocijacija za dijetu, u proteklih dvanaest godina je potvrdila da veganska prehrana može biti nutritivno adekvatna u svakom stadiju života (Craig & Mangels, 2009).

“Ništa etično nema u svijesti, ako ista postoji, o resursima, energiji i vremenu koji bi bili neophodni da se izbalansira preživljavanje ljudi u odnosu na blagostanje životinja, da se osigura integritet takve ishrane za čitav svijet, da se, ukratko, napori fokusiraju na dobrobit životinja u trenutku kada milijarda ljudi širom svijeta pati od neuhranjenosti, i kada u toliko dijelova svijeta ogroman broj ljudi pati od zlostavljanja, eksploatacije, nedostatka osnovnih prava i izloženosti daleko većim i bitnijim problemima od prehrane.”

Autor u ovom dijelu članka pokazuje osnovno nepoznavanje veganstva kada se radi o svjetskoj gladi i nedostatku resursa koje veganska prehrana umnogome rješava. Statistika kaže da jedan vegan u prosjeku “prehrani” oko 50 ljudi u odnosu na nekoga ko jede životinjske proizvode, a zbog toga što životinjska industrija nije održiva, što su prepoznali i neki od najvećih investitora danas, preko UN-a, do Oxforda, Harvarda (Poore & Nemecek, 2018; Schiermeier, 2019; IPCC Special Report, 2019)

UN-ova organizacija FAO (Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija) nije uključila sve doprinosnike, ali već i 2006. godine, stočna industrija bila je deklarisana kao jedna od najvećih prijetnji planeti Zemlji. Procjenjuje se da moderna stočna industrija zauzima i do 50% zemljišta planete Zemlje, dok su mnogobrojne recenzirane studije potvrdile da se u ovoj industriji proizvodi i preko 51% svih stakleničkih gasova na globalnom nivou – više nego u cjelokupnom transportnom sektoru.(Steinfeld et al., 2006). 

Rezultati najnovijih oksfordskih studija (Poore & Nemecek, 2018), koje su proglašene najopsežnijim i najsveobuhvatnijim studijama ikada provedenim o tome kako životinjska industrija utječe na okoliš, jasno pokazuju da jedna osoba najviše može pomoći planeti Zemlji ukoliko se opredijeli za vegansku prehranu, čak i više nego da prestane koristiti automobile, avione, plastiku i sl.

Dovoljno je da na Google pretraživač ukucate “ekološki otisak hrane” (carbon footprint ili water footprint) i vidjet ćete da životinjska hrana ima daleko veći negativni utjecaj na okoliš nego  veganska prehrana.

“Ništa etično nema u tome da smatramo životinje na farmama zarobljenim, a istodobno smatramo da imamo pravo graditi „bolji“ svijet za divlje životinje; ništa etično nema u tome da životinje koje čuvamo kao ljubimce smatramo spašenim, a životinje koje čuvamo za potrebe korištenja vune ili jaja zarobljenim.”

Pojam divlje i domaće izmislili smo mi ljudi kada smo tačno izabrali mali broj životinja (mahom one koje se ne mogu odbraniti od čovjeka) koje ćemo iskorištavati, a to iskorištavanje multiplicirali na globalnom nivou do te mjere da smo broj divljih životinja drastično smanjili jer krčimo njihova staništa da bismo imali prostora za uzgajanje tj. masovnu proizvodnju stočnih životinja. Sve dok se vrijednost određene životinje procjenjuje kroz njenu produkciju, možemo reći da se ta životinja smatra objektom. Kada kokoške prestanu proizvoditi jaja, u svakom slučaju će biti zaklane, čak i u domaćoj proizvodnji na selima, i to zbog toga što prestaju biti “korisne”. S druge strane, pas ili mačka mogu dati podjednako zadovoljstvo svojim prisustvom kao kokoška, ali ne proizvode ništa nama korisno, te ih kao takve nećemo zaklati jer ih smatramo dostojnima života i pripisujemo im više ljudskih osobina nego životinjama koje smatramo domaćim tj. farmskim.

Što se tiče psa i mačke, to su životinje koje smo do te mjere podredili sebi da one trenutno ne mogu živjeti normalnim životom na ulici. Zbog toga se one “spašavaju”, kao što autor kaže, budući da mačke, naprimjer, često budu pregažene ili ih pojedu psi. Svjesni smo života ispunjenog patnjom koji proživljavaju psi lutalice. Da li smatrate da je bolje da pustimo sve pse i mačke na ulicu da žive dva dana na toj “slobodi”, ili da prožive zdrav i bezbrižan život “zarobljene” u toplom domu gdje je njihovo pravo na život i ostale osnovne potrebe u potpunosti zadovoljeno? Ista je praksa i sa domaćim životinjama koje se spase iz industrije. Da li možemo pustiti krave na ulicu i to smatrati oslobođenjem ako će ta krava živjeti isprepadana i to vrlo kratko?

Autor se ponovo koristi klišeiziranim frazama protivnika_ca veganstva  koje nemaju nikakvo pokriće te u potpunosti banalizuje koncept veganstva bez potkrepljivanja svojih izjava činjenicama koje su vrlo lako dostupne jednostavnom internet pretragom ili kratkim razgovorom s bilo kojim veganom ili vegankom. 

“Ništa etično nema u tome da odustanemo od konzumiranja svega što, primjerice, PETA-ina lista sastojaka životinjskog porijekla smatra neprihvatljivim, a da umjesto toga pribjegavamo sintetičkoj proizvodnji; sama ideja da bi sintetička proizvodnja mnogih tvari zamijenila prirodne izvore podrazumijeva povećanu industrijalizaciju i korištenje, da, sintetičkih tvari koje bi nas u smislu očuvanja okoliša koštale dugoročno daleko više.”

Ovo je jedna od zamki za kojom mnogi_e polete, te ne propituju sadržaj iste, ali stvar je u suštini vrlo jednostavna.

Vjerovatno ćete pomisliti da je krzneni kaput ekološki prihvatljiviji od sintetičkog jer dugo traje i ipak je prirodni materijal. Iako na prvu izgleda tako, mnoge države u svijetu zatvaraju farme krzna, i to ne samo zbog okrutnosti, već i zbog ogromne količine toksina i drugih tvari štetnih, ne samo za okoliš, već i za osobe koje nose životinjske proizvode, kao i za radnike koji rade u fabrikama krzna.Također, živimo u vremenu pandemije, a na farmama krzna je mogućnost širenja zoonoza ogromna, što smo mogli vidjeti na primjeru danske farme krzna gdje se na milione kuna zarazilo virusom COVID-19.  Prilikom razmišljanja o ovakvim stvarima ne možemo na stvari gledati samo kao gotove proizvode, već u razmatranje treba uzeti čitav proizvodni proces.

Cijeli ovaj članak je prožet neosnovanim “činjenicama”, ne vodi se nikakvim pouzdanim naučnim istraživanjima, te se većina autorovih opaski zasniva na standardnim predrasudama protivnica i protivnika veganstva u vezi sa samim veganstvom, koje je autor vjerovatno načuo te uzeo kao vodilju za pisanje ovog članka. Cijeli tekst odiše generalnom nepripremljenošću novinara za pisanje nečeg ovakvog. Autor je vrlo samouvjeren u davanju konačnog suda o nečemu o čemu ima polovično ili nikakvo znanje.

Ovo je zaista jedan od negativnih primjera istraživačkog novinarstva te se mi, kao Udruženje vegana i veganki, nudimo autoru za razgovor o veganstvu u nadi da će uvidjeti svoje nedostatke te se bolje pripremiti za tekstove, ma o kojoj temi da se radilo. Također, ukoliko autor, a i čitatelji_ce žele, mogu pogledati našu web stranicu vegan.ba, te saznati nešto više o veganstvu, a mi smo uvijek na raspolaganju i preko Facebooka i instagrama, te e-mail adrese info@vegan.ba.

Zaista se nadamo da će, prilikom pisanja budućih tekstova, autor uložiti makar minimalno vrijeme, trud i energiju u pripremu članka kako bi njegovi naredni tekstovi bili objektivniji, te prikazali realniju sliku o stvarima o kojima govori.

LITERATURA:

Adarme-Vega, T. C., Lim, D. K., Timmins, M., Vernen, F., Li, Y., & Schenk, P. M. (2012). Microalgal biofactories: a promising approach towards sustainable omega-3 fatty acid production. Microbial cell factories, 11(1), 1-10.

Oliveira, Rosane. “Everything You Ever Needed to Know About Calcium (but Probably Didn’t).” UC Davis Integrative Medicine, 20 Mar. 2018, ucdintegrativemedicine.com/2015/05/everything-you-ever-needed-to-know-about-calcium-but-probably-didnt/?fbclid=IwAR1OPCrlonm6wi0VwPYh-xD3QlYAt3T4qhOw4lNT6Toh8Y-s69RMQ7sWoXs. 

Harwood, J. L. (2019). Algae: critical sources of very long-chain polyunsaturated fatty acids. Biomolecules, 9(11), 708.

Hilliard, C. B. (2016). High osteoporosis risk among East Africans linked to lactase persistence genotype. BoneKEy reports, 5.

Fang, H., Kang, J., & Zhang, D. (2017). Microbial production of vitamin B 12: a review and future perspectives. Microbial cell factories, 16(1), 1-14.

Tanna, B., & Mishra, A. (2018). Metabolites unravel nutraceutical potential of edible seaweeds: An emerging source of functional food. Comprehensive reviews in food science and food safety, 17(6), 1613-1624.

Ho-Pham, L. T., Nguyen, P. L. T., Le, T. T. T., Doan, T. A. T., Tran, N. T., Le, T. A., & Nguyen, T. V. (2009). Veganism, bone mineral density, and body composition: a study in Buddhist nuns. Osteoporosis international, 20(12), 2087-2093.

Craig, W. J., & Mangels, A. R. (2009). Position of the American Dietetic Association: vegetarian diets. Journal of the American dietetic association, 109(7), 1266-1282.

Steinfeld, H., Gerber, P., Wassenaar, T. D., Castel, V., Rosales, M., Rosales, M., & de Haan, C. (2006). Livestock’s long shadow: environmental issues and options. Food & Agriculture Org.

Poore, J., & Nemecek, T. (2018). Reducing food’s environmental impacts through producers and consumers. Science, 360(6392), 987-992.

Schiermeier, Q. (2019). Eat less meat: UN climate-change report calls for change to human diet. Nature, 572(7769), 291-292.